Slušaj uvijek srce svoje

Fatma je rođena u religioznoj porodici. Njen otac Abdulah je Arapin, a majka joj je Bosanka. Odrasla je u Sarajevu. Fatma ima dva starija brata. Njen otac bio je strog i svi su ga u porodici morali slušati. Niko mu se nije smio suprotstaviti. Ako bi neko uradio nešto što nije po Abdulahovoj volji, on bi postao nasilan. Fatmin otac smatrao je da mu takvo ponašanje nalaže vjera. Istom je ponašanju podučio i svoje sinove. Učio ih je da žena u porodici nema pravo na svoje mišljenje. Žena je za njega ta koja se brine o djeci i domaćinstvu. Svoju ženu i kćerku učio je da budu poslušne. Fatmina majka je sve to trpjela. Prihvatila je svoju ulogu pokorne žene. Najviše ju je boljelo kada joj Abdulah opali šamar samo zato što je imao loš dan.

Fatmi je posebno jedan događaj iz djetinjstva ostao urezan u duši. Tada je imala deset godina. Bila je dosta zrelija od svojih vršnjakinja. Često je molila Boga da barem jednom osjeti očinsku ljubav. Molila je Boga da živi kao i mnoge njene vršnjakinje, u porodici u kojoj zrači ljubav. Međutim, dove joj nisu bile uslišene. Abdulah je postajao sve gori. Bio je ramazan. Svi u porodici su postili. Koliko god je otac vjeru pokušavao povezati s poslušnošću, majka ju je učila da je vjera čista ljubav. Dok je bila dijete, ponavljala bi joj to svaku noć. Te rečenice urezale su se duboko u Fatmino srce. Taj dan Abdulah je zapostio, kao i ostali članovi njegove porodice. Bio je nervozniji nego inače. Dosta je kukao. Kao i svaki drugi radni dan, otišao je na posao. Radio je kao bravar u jednoj firmi. Poslije posla se vratio kući, kao što je radio gotovo svaki dan. Umjesto da svojim ukućanima pokloni jedan osmijeh, odmah je počeo da kuka kako se umorio na poslu. Fatmina majka pripremala je iftar. Pravila je filovane paprike s pireom. Starijeg sina poslala je da kupi somune u obližnjoj pekari. Stiglo je i vrijeme iftara. Abdulah je uvijek bio taj koji bi prvi u porodici prekinuo post, uzimajući hurmu. Potom bi i ostali članovi porodice uradili isto to. Fatma je potajno priželjkivala osmijeh od svog oca. Barem za ramazan, mislila je. Jedan zagrljaj. Barem za ramazan. Ali njene želje nisu se ispunile. Kada su se svi omrsili hurmama, majka je zamolila Fatmu da joj pomogne prilikom serviranja iftara. Djevojčica je držala tanjir, dok je njena majka stavljala filovane paprike s pireom. Potom je Fatma servirala jelo pred svog oca. Abdulah je počeo jesti iako ostali članovi porodice još nisu dobili svoje porcije. Prije nego što je Fatmina majka sjela za sto, Abdulah je svoj tanjir bacio na pod galameći zbog toga što mu je paprika previše ljuta. Napao je svoju ženu. Sva hrana iz Abdulahovog tanjira završila je na podu, a tanjir se razbio. Kada je Fatma primijetila da joj otac namjerava ošamariti majku, stala je ispred majke. Međutim, koliko god je željela zaštititi majku, nije uspjela. Abdulah ju je gurnuo, a zatim je uradio šta je naumio – ošamario je ženu. Izašao je iz kuće. Ljudi su ga vidjeli u obližnjem restoranu. Poslije je otišao u džamiju da klanja akšam, a zatim i teraviju. Taj iftar, kao i mnogi drugi, završio se s grčem u stomaku i tugom. Rijetko je koji dan za Fatmu bio opušten.

Kada je napunila trinaest godina, odlučila je da se samoinicijativno pokrije. Sada je još više srcem osjećala vjeru. Bez obzira na to što se stalno susretala s očevim nasilnim ponašanjem. Kada je završila srednju školu, željela se upisati na Filozofski fakultet. Željela je da studira bosanski jezik i književnost. Majka joj je bila sva sretna zbog te odluke. Međutim, otac joj je zabranio da studira. Rekao joj je da ženi nije mjesto na fakultetu i da će se ubrzo udati za jednog momka kojeg joj je on pronašao. Kazao je kako je on dobra prilika i da je iz bogate porodice. Fatma nije željela da se uda za čovjeka kojeg ne poznaje i nastavila je insistirati na studiranju. Otac joj je opalio šamar. “Ja sam ovdje gazda i moja je zadnja”, zagrmio je.

Kada joj je otac tako slomio dušu, Fatma je pobjegla u svoju sobu. Njena majka u tim momentima nije bila tu da je zaštiti. Bila je u prodavnici. Čim se vratila, osjetila je da se nešto desilo. Popela se u Fatminu sobu. Pronašla ju je kako leži na krevetu. Da nije čula kako joj kćerka udiše zrak, pomislila bi da je mrtva. Šutjela je, nije ni treptala. Majka ju je dozivala. Odazvala se nakon trećeg poziva. Jedva. Majka joj je prišla i zagrlila je. Pokušala ju je utješiti.

Majka je znala da će cijela porodica ispaštati ako Fatma ne posluša oca, pa je teška srca zamolila Fatmu da se uda za čovjeka s kojim će je otac tek upoznati i da ne razmišlja više o fakultetu. Mislila je da je to najbezbolnije za sve ukućane. Ali Fatma se nije mogla pomiriti s tom odlukom. Duša joj je bila polomljena u najmanje dijelove. Odlučila je da već tu noć pobjegne od kuće.

Kada su ostali zaspali, Fatma je uzela ruksak i spakovala osnovne stvari. S bismilom i s uzdanjem u Boga napustila je kuću. Lutala je ulicama Sarajeva. Nije znala gdje će. Tijelo joj je obuzimala gorčina. Nije znala šta da radi. Znala je samo da se kući nije željela vratiti. Bilo ju je strah. Preostalo joj je samo da noć provede na klupi. Niz obraze joj se počeše kotrljati suze. U jednom trenutku bila je toliko iscrpljena da je zaspala. Spavala je samo dva sata.

Rano ujutru osjeti kako je neko tapše po ramenu. “Djevojko!” dozivao ju je lijep i zgodan muškarac. Probudila se. Odmah je uočila njegove krupne zelene oči s velikim trepavicama. Trebalo joj je nekoliko sekundi da nešto kaže. Napokon se odazvala. Momak ju je upitao je li dobro i zašto je noć provela na klupi. Predstavio se. Tužna djevojka ispričala mu je da trenutno nema gdje drugo spavati.

Zejd je posjedovao nekoliko stanova koje je izdavao. Ponudio je Fatmi besplatno jedan mali stan na Grbavici. Osjećao je da joj mora pomoći. Djevojka je na početku bila malo skeptična, ali što je duže gledala u njegove zavodljive oči, više je odluku da prihvati njegovu ponudu osjećala ispravnom. Zajedno ustadoše s klupe i krenuše do Zejdovog stana. Kada su stigli, Fatma mu je iskazala veliku zahvalnost. Zejd joj je dao ključeve stana rekavši da može živjeti tu dok se ne snađe. Fatma je spustila svoj ruksak na pod. Otišla je do kupatila, istuširala se i uzela abdest. U tom je trenutku osjećala veliku zahvalnost. Klanjala je. Poslije toga je razmišljala, pitala se šta da radi, ali koliko god se trudila da pronađe neko rješenje, nije ga vidjela. Život u bračnoj zajednici s muškarcem kojeg ne voli nije mogla zamisliti. Dovila je, molila je Boga da joj pomogne da pronađe izlaz iz ove situacije.

Bilo je 10:00 kada je čula zvono na vratima. Pažljivo je otvorila. Bio je to Zejd, koji joj je donio doručak. Fatma se obradovala. Upitala je Zejda zašto pomaže nepoznatoj djevojci. Samo se nasmijao. Gledao ju je duboko u oči. Ubrzo je otišao. Fatma se u Zejdovom društvu osjećala sigurno. Tako su prolazili dani. Zejd je obilazio djevojku i donosio joj sve što joj je bilo potrebno.

Roditelji su je tražili. Pokušali su je dobiti na mobitel, ali ona se na početku nije javljala. Kada je vidjela koliko su uporni, djevojka im je poslala poruku u kojoj im je saopćila da ne želi da živi onako kako je otac isplanirao, nego da želi živjeti svoj život. Na kraju je zamolila da je ostave na miru. Majka se osjećala krivom. Molila ju je da se vrati kući. Međutim, Fatma nije mogla stupiti u brak bez ljubavi. Dani su prolazili. Fatma se zbližavala sa Zejdom. Mnogo su razgovarali. Zejd joj je počeo dijeliti komplimente. Rekao joj je da je uvijek tražio djevojku kao što je ona. U jednom trenutku osjetila je leptiriće u stomaku.

Fatma je već mjesec dana bila u Zejdovom stanu. Jednog jutra čula je zvono. Mislila je da je Zejd. Otvorila je. Međutim, ugledala je Abdulaha, svoga oca. Očekivala je da će i sada biti agresivan prema njoj, da će joj, u najboljem slučaju, opaliti šamar. Ali otac ju je zagrlio i zamolio je da se vrati kući. Štaviše, rekao joj je da se neće morati udati za onog momka. Kakav god da je bio, Abdulah je u tim trenucima zaista osjećao veliku ljubav prema kćerki. Čak joj je poslije zagrljaja poklonio jedan osmijeh. Zamolila je oca da uđe u stan. Razgovarali su. Abdulah joj je rekao da se može upisati na fakultet koji želi i da sama može birati budućeg muža. Fatma je počela plakati od sreće.

Prije nego što je s ocem otišla kući, nazvala je Zejda da mu kaže da se vraća kući te da mu zahvali. Ključ je ostavila u poštanskom sandučiću.

Čim je stigla kući, majka ju je zagrlila. Plakala je od sreće. Zatim su joj prišla braća. U tim je momentima Fatma mislila da su joj molitve uslišene i da odsad može živjeti punim plućima. Fatmin otac se pokušao promijeniti. Na trenutke je bio pun razumijevanja i otac za poželjeti. Fatma se upisala i na fakultet. Djevojka je bila presretna. S vremena na vrijeme čula se i sa Zejdom. Počeli su izlaziti i zabavljati se. Djevojka je bila na sedmom nebu. Njen otac je teškog srca prihvatio njenu vezu sa Zejdom.

Fatmina bajka trajala je nekoliko mjeseci. Sve se polahko počelo vraćati na staro. Mic po mic. A sve što ide tako, polahko, ali sigurno, teško je zaustaviti. Abdulah je opet postao nasilan prema porodici. Ukućane je opet vrijeđao. Pokušavao se suzdržavati bar od fizičkog nasilja, ali mu to nije uvijek uspijevalo. Ponekad bi mu se ruka omakla. Zejd je opet bio Fatmina jedina svijetla tačka. Dok je bila s njim, osjećala se lijepo i zaboravljala bi na brige kod kuće. Razmišljala je o tome da opet pobjegne od svojih. Ipak, ovaj put odlučila je da ne bježi. Mislila je da će je Zejd uskoro zaprositi i da će onda moći živjeti punim plućima. Tako je i bilo. Fatma je završila u braku sa Zejdom. Ali to ni izbliza nije bio brak kakav je priželjkivala. To nije bio brak zasnovan na povjerenju i ljubavi. Nastao je silom.

Jednog dana Zejd je zovnuo Fatmu na ručak u stan u kojem je već prije boravila. Fatma se radovala. Smijali su se kao i uvijek. Ali desio se taj trenutak koji je sve promijenio, poslije kojeg više ništa nije bilo isto. Trenutak u kojem je vrijeme stalo. U kojem su bili samo njih dvoje, Zejd i Fatma. Fatma se nije mogla boriti protiv toga. Dopustila je da se desi. Zaboravila je na sve ostalo. Zejd joj nikad nije bio toliko blizak. Nikada se tako strastveno nisu ljubili kao tada. Nikada se tako strastveno nisu gledali kao tada. Sve se zaustavilo, samo su njihova srca ubrzano kucala. Sve brže… Spavala je sa Zejdom.

Kući je otišla osjećajući ogromnu krivicu. Znala je da to nije smjela uraditi. Prevario ju je trenutak slabosti. Molila je Boga da joj oprosti. Dovila je neprestano. Poslije toga Zejd se polahko počeo distancirati od nje. To se udaljavanje nije moglo zaustaviti. Fatma je predosjećala da nešto u njihovom odnosu nije uredu. Ponekad bi joj odgovorio na poruke, ali i to je bilo reda radi. Zejd nije bio zainteresovan da se opet vidi s njom. Jednog dana Fatma mu je poslala toliko poruka da se Zejd osjećao dužnim da joj odgovori. Napisao joj je istinu. Zamolio ju je da zaboravi sve što je bilo između njih i saopćio joj da se uskoro ženi. Priznao joj je da je sve vrijeme imao djevojku.

Zejd je ubio Fatmu. Ubio je dio njene duše. Djevojka je bila razočarana, ogorčena i tužna. Željela je da što prije prekriži Zejda iz svog života. Međutim, to nije bilo tako lahko. Iz srca ga nije mogla izbiti. Iako je ubio dio nje, svaki dan mislila je na njega. Kad god bi imala priliku za to, obraćala bi se Bogu; molila Ga je za oprost, molila Ga je da joj pomogne da izađe iz ove situacije. Nadala se da će s vremenom sve biti lakše i da će Zejd izblijedjeti. Međutim, desilo se nešto što joj je dodatno otežalo situaciju. Fatma je shvatila da je trudna!

Roditeljima to nije smjela reći. Znala je da bi je otac prebio, a majka bi iz straha stala na muževu stranu. Imala je samo dva izbora: da abortira ili da se Zejd oženi njome. Prvi izbor nije dolazio u obzir, pa je odlučila da ponovo kontaktira Zejda. Poruku da hitno mora razgovarati s njim slala mu je putem različitih mreža. Ali Zejd ni na jednu nije odgovorio. Fatma je bila tužna i nije znala šta da radi. Pokušala je zaspati, ali san joj nije dolazio na oči. Nije mogla zaustaviti suze. Svi u kući su spavali. Odlučila je da potraži Zejda. Nekada joj je u razgovoru spomenuo gdje se nalazi kuća u kojoj živi. Tada je Fatma mislila da živi sam, ali on je živio sa svojom djevojkom Melom. Ustala je iz kreveta, obukla se i pošla da ga potraži. Ušla je u prvi taksi.

Kada je izašla iz taksija i našla se pred Zejdovom kućom, pogledala je u nebo. Uočila je mnogo zvijezda na njemu. Zamolila je Boga da joj da snagu. Polahko je krenula prema ulaznim vratima. Pozvonila je. Otvorio je Zejd. Kada mu je rekla da je trudna, nije mogao da vjeruje. Rekao joj je da on ne voli nju, nego Melu, svoju djevojku. Ubrzo je ugledala i nju – Melu. Svakom se od njih počeo rušiti svijet.

Kada je saznala da ju je prevario, Mela je napustila Zejda. Fatma je rekla Zejdu da će je se roditelji odreći ako se ne oženi njom. Pristao je na to da joj bude muž. Ubrzo su se vjenčali. Fatma je prekinula sa studiranjem. Potajno se nadala da će je Zejd zavoljeti. Trudila se da mu bude dobra žena. Rodila se Merjem. Oboje su voljeli svoje dijete. Pokušali su djevojčici pružiti što više ljubavi. Zejd je često duže ostajao na poslu. Ponekad bi radio i vikendom. Pravdao se time da neko u porodici mora zarađivati. Fatma je podsvjesno znala da ga gubi. U dubini duše znala je da je Zejd vara. Na njegovim prljavim košuljama pronalazila je tragove karmina. Pokušavala je to ignorisati. Jednom je svog muža pogledala duboko u oči. Sve je vidjela. Zato je prestala gledati i nastavila je igrati ulogu sretne žene. Nije željela otvoriti oči.

* Ovo je dio iz mog romana “Psihijatrijska ustanova Carpe diem”. Roman možete poručiti putem Vibera ili WhatsAppa na broj (00387) 060 35 45 009. Cijena romana je 30 KM, plus 10 KM za poštarinu.