Vrijeme kao dar

Čovjek često nije svjestan toga šta sve u životu ima i nerijetko je nezahvalan. Iako su mu pred očima svakodnevno dokazi da ima toliko toga što mu ispunjava život, on bira da bude slijep. Iako svakoga dana čuje toliko lijepih stvari koje bi ga mogle ispuniti, on ipak bira da bude gluh. I onda, kada mu se u životu desi nešto značajno, nešto što mu se nikako ne uklapa u život, nešto na što nije ni pomišljao, nešto što će mu rastrgati dušu – probudi se. Problem je u tome što je kada se probudi već s mnogim stvarima zakasnio. Tada polahko shvata šta je sve imao i da je trebao biti sretniji, da je trebao više cijeniti ono što je imao, da je trebao biti ispunjeniji. Kada ga snađe oluja koja mu trga dušu, želi da vrati vrijeme, jer kad bi vratio vrijeme, ponašao bi se drugačije. Rastrgnute duše, shvata da je zakasnio. Jedino što mu u tom trenutku preostaje jeste da se što može bolje uklopi u situaciju i da ne zatvori dušu za lijepe stvari koje ga okružuju.

* Ovo je dio iz mog romana “Volim te, rekla je sebi”. Roman je proglašen najboljom domaćom knjigom 2022. godine. Roman možete naručiti putem broja 00387 60 35 45 009. Pošaljite poruku na Viberu ili WhatsAppu. Cijena romana je 30 KM.

Emotivna priča o otkrivanju sebe

Roman “Volim te, rekla je sebi” nastao je sasvim slučajno, bez plana i mnogo razmišljanja. Moglo bi se reći: posrećilo mu se. Sigurna sam da nam sve uvijek dođe u pravo vrijeme, tako je i ovaj roman pronašao svoje pravo vrijeme. S obzirom na to da se kod ljudi sve češće javlja manjak ljubavi prema sebi, roman sam krunisala naslovom “Volim te, rekla je sebi.” 

Svaka stranica napisana je s mnogo emocija. Roman govori o ženi koja je odlučila da proživljava život i da spozna samu sebe, a da pri tome ne zanemari realnost. Likovi u romanu su izmišljeni, a, opet, pojedini njihovi dijelovi “žive” u nama. 

Roman nije motivirajućeg karaktera, ali nije ni deprimirajući. On je ona nit koja se nalazi između. Dobrog i lošeg. Dana i noći. Života i smrti. Ta nit zove se život.

Svašta nam ljudi nameću, a ništa se ne mora. Osim umrijeti. Ali eto, kad već svi nešto nameću, najbolje bi bilo da svako od nas mora biti čovjek.

* Roman “Volim te, rekla je sebi” proglašen je najboljom domaćom knjigom 2022. godine. Roman možete naručiti putem broja 00387 60 35 45 009. Pošaljite poruku na Viberu ili WhatsAppu. Cijena romana je 30 KM.

Odaberi sebe i odbaci ljude koji nanose štetu!

Postoje ljudi koji uđu u naš život samo da bi se na njega očajnički popiškili. I kao što ker pažljivo bira drvo da bi pustio svoju tekućinu, tako i ti ljudi pažljivo izaberu svoju žrtvu. Jednostavno, u nekom trenutku ste se uklopili u njihovu shemu. 

Kada se to desi, male su ti šanse da pobjegneš. Te će osobe obilježiti svoj teritorij prije nego što to žrtva shvati. Kao drvo što stoji nepokretno, i ti ćeš ostati nepokretna. Ker prvo nanjuši drvo prije nego što ga zalije, tako i ti ljudi prije poplave nanjuše. Kada to urade, oni idu dalje. Ostavljaju te mokru i ne okreću se za tobom. Oslobodili su na taj način ono što ih je gušilo. Sada su spremni da idu dalje, a mokri tragovi ostaju na tebi. 

Iako ovo sad nepravedno zvuči, ti ljudi nisu znali bolje. Vjerovatno je neko i u njihov život ušao samo da bi se popiškio. Možda su te osobe krvarile. Kap po kap, dugi niz godina. I na kraju je u njima ostalo tek toliko krvi da bi im srce kucalo, usporenim tempom.

Ako ti neko baš na taj način obilježi život, kao što ker obilježi drvo, ustani, obriši tragove te tekućine i prekriži ga u svom životu. Takvima treba poželjeti sve najbolje. Da su znali bolje, sigurno bi se tako i ponašali. Birali su da se u tvoj život popiške, a takvi ti ljudi u životu ne trebaju!

* Ovo je dio iz mog romana “Volim te, rekla je sebi”. Roman je proglašen najboljom domaćom knjigom 2022. godine. Roman možete naručiti putem broja 00387 60 35 45 009. Pošaljite poruku na Viberu ili WhatsAppu. Cijena romana je 30 KM.

“Volim te, rekla je sebi” – Najbolji domaći roman 2022. godine, dostupan za narudžbu!

Naručite roman “Volim te, rekla je sebi” putem Vibera ili WhatsAppa na broj (00387) 060 35 45 009. Cijena romana je 30 KM, plus 10 KM za poštarinu. U poruci ostavite ime, prezime, adresu i broj mobitela. Osim dostave, roman možete lično preuzeti u Sarajevu i Tuzli. Proglašen je najboljim domaćim romanom 2022. godine. Nažalost, zbog poštarine i načina plačanja, roman se šalje samo unutar BiH.

Slušaj uvijek srce svoje

Fatma je rođena u religioznoj porodici. Njen otac Abdulah je Arapin, a majka joj je Bosanka. Odrasla je u Sarajevu. Fatma ima dva starija brata. Njen otac bio je strog i svi su ga u porodici morali slušati. Niko mu se nije smio suprotstaviti. Ako bi neko uradio nešto što nije po Abdulahovoj volji, on bi postao nasilan. Fatmin otac smatrao je da mu takvo ponašanje nalaže vjera. Istom je ponašanju podučio i svoje sinove. Učio ih je da žena u porodici nema pravo na svoje mišljenje. Žena je za njega ta koja se brine o djeci i domaćinstvu. Svoju ženu i kćerku učio je da budu poslušne. Fatmina majka je sve to trpjela. Prihvatila je svoju ulogu pokorne žene. Najviše ju je boljelo kada joj Abdulah opali šamar samo zato što je imao loš dan.

Fatmi je posebno jedan događaj iz djetinjstva ostao urezan u duši. Tada je imala deset godina. Bila je dosta zrelija od svojih vršnjakinja. Često je molila Boga da barem jednom osjeti očinsku ljubav. Molila je Boga da živi kao i mnoge njene vršnjakinje, u porodici u kojoj zrači ljubav. Međutim, dove joj nisu bile uslišene. Abdulah je postajao sve gori. Bio je ramazan. Svi u porodici su postili. Koliko god je otac vjeru pokušavao povezati s poslušnošću, majka ju je učila da je vjera čista ljubav. Dok je bila dijete, ponavljala bi joj to svaku noć. Te rečenice urezale su se duboko u Fatmino srce. Taj dan Abdulah je zapostio, kao i ostali članovi njegove porodice. Bio je nervozniji nego inače. Dosta je kukao. Kao i svaki drugi radni dan, otišao je na posao. Radio je kao bravar u jednoj firmi. Poslije posla se vratio kući, kao što je radio gotovo svaki dan. Umjesto da svojim ukućanima pokloni jedan osmijeh, odmah je počeo da kuka kako se umorio na poslu. Fatmina majka pripremala je iftar. Pravila je filovane paprike s pireom. Starijeg sina poslala je da kupi somune u obližnjoj pekari. Stiglo je i vrijeme iftara. Abdulah je uvijek bio taj koji bi prvi u porodici prekinuo post, uzimajući hurmu. Potom bi i ostali članovi porodice uradili isto to. Fatma je potajno priželjkivala osmijeh od svog oca. Barem za ramazan, mislila je. Jedan zagrljaj. Barem za ramazan. Ali njene želje nisu se ispunile. Kada su se svi omrsili hurmama, majka je zamolila Fatmu da joj pomogne prilikom serviranja iftara. Djevojčica je držala tanjir, dok je njena majka stavljala filovane paprike s pireom. Potom je Fatma servirala jelo pred svog oca. Abdulah je počeo jesti iako ostali članovi porodice još nisu dobili svoje porcije. Prije nego što je Fatmina majka sjela za sto, Abdulah je svoj tanjir bacio na pod galameći zbog toga što mu je paprika previše ljuta. Napao je svoju ženu. Sva hrana iz Abdulahovog tanjira završila je na podu, a tanjir se razbio. Kada je Fatma primijetila da joj otac namjerava ošamariti majku, stala je ispred majke. Međutim, koliko god je željela zaštititi majku, nije uspjela. Abdulah ju je gurnuo, a zatim je uradio šta je naumio – ošamario je ženu. Izašao je iz kuće. Ljudi su ga vidjeli u obližnjem restoranu. Poslije je otišao u džamiju da klanja akšam, a zatim i teraviju. Taj iftar, kao i mnogi drugi, završio se s grčem u stomaku i tugom. Rijetko je koji dan za Fatmu bio opušten.

Kada je napunila trinaest godina, odlučila je da se samoinicijativno pokrije. Sada je još više srcem osjećala vjeru. Bez obzira na to što se stalno susretala s očevim nasilnim ponašanjem. Kada je završila srednju školu, željela se upisati na Filozofski fakultet. Željela je da studira bosanski jezik i književnost. Majka joj je bila sva sretna zbog te odluke. Međutim, otac joj je zabranio da studira. Rekao joj je da ženi nije mjesto na fakultetu i da će se ubrzo udati za jednog momka kojeg joj je on pronašao. Kazao je kako je on dobra prilika i da je iz bogate porodice. Fatma nije željela da se uda za čovjeka kojeg ne poznaje i nastavila je insistirati na studiranju. Otac joj je opalio šamar. “Ja sam ovdje gazda i moja je zadnja”, zagrmio je.

Kada joj je otac tako slomio dušu, Fatma je pobjegla u svoju sobu. Njena majka u tim momentima nije bila tu da je zaštiti. Bila je u prodavnici. Čim se vratila, osjetila je da se nešto desilo. Popela se u Fatminu sobu. Pronašla ju je kako leži na krevetu. Da nije čula kako joj kćerka udiše zrak, pomislila bi da je mrtva. Šutjela je, nije ni treptala. Majka ju je dozivala. Odazvala se nakon trećeg poziva. Jedva. Majka joj je prišla i zagrlila je. Pokušala ju je utješiti.

Majka je znala da će cijela porodica ispaštati ako Fatma ne posluša oca, pa je teška srca zamolila Fatmu da se uda za čovjeka s kojim će je otac tek upoznati i da ne razmišlja više o fakultetu. Mislila je da je to najbezbolnije za sve ukućane. Ali Fatma se nije mogla pomiriti s tom odlukom. Duša joj je bila polomljena u najmanje dijelove. Odlučila je da već tu noć pobjegne od kuće.

Kada su ostali zaspali, Fatma je uzela ruksak i spakovala osnovne stvari. S bismilom i s uzdanjem u Boga napustila je kuću. Lutala je ulicama Sarajeva. Nije znala gdje će. Tijelo joj je obuzimala gorčina. Nije znala šta da radi. Znala je samo da se kući nije željela vratiti. Bilo ju je strah. Preostalo joj je samo da noć provede na klupi. Niz obraze joj se počeše kotrljati suze. U jednom trenutku bila je toliko iscrpljena da je zaspala. Spavala je samo dva sata.

Rano ujutru osjeti kako je neko tapše po ramenu. “Djevojko!” dozivao ju je lijep i zgodan muškarac. Probudila se. Odmah je uočila njegove krupne zelene oči s velikim trepavicama. Trebalo joj je nekoliko sekundi da nešto kaže. Napokon se odazvala. Momak ju je upitao je li dobro i zašto je noć provela na klupi. Predstavio se. Tužna djevojka ispričala mu je da trenutno nema gdje drugo spavati.

Zejd je posjedovao nekoliko stanova koje je izdavao. Ponudio je Fatmi besplatno jedan mali stan na Grbavici. Osjećao je da joj mora pomoći. Djevojka je na početku bila malo skeptična, ali što je duže gledala u njegove zavodljive oči, više je odluku da prihvati njegovu ponudu osjećala ispravnom. Zajedno ustadoše s klupe i krenuše do Zejdovog stana. Kada su stigli, Fatma mu je iskazala veliku zahvalnost. Zejd joj je dao ključeve stana rekavši da može živjeti tu dok se ne snađe. Fatma je spustila svoj ruksak na pod. Otišla je do kupatila, istuširala se i uzela abdest. U tom je trenutku osjećala veliku zahvalnost. Klanjala je. Poslije toga je razmišljala, pitala se šta da radi, ali koliko god se trudila da pronađe neko rješenje, nije ga vidjela. Život u bračnoj zajednici s muškarcem kojeg ne voli nije mogla zamisliti. Dovila je, molila je Boga da joj pomogne da pronađe izlaz iz ove situacije.

Bilo je 10:00 kada je čula zvono na vratima. Pažljivo je otvorila. Bio je to Zejd, koji joj je donio doručak. Fatma se obradovala. Upitala je Zejda zašto pomaže nepoznatoj djevojci. Samo se nasmijao. Gledao ju je duboko u oči. Ubrzo je otišao. Fatma se u Zejdovom društvu osjećala sigurno. Tako su prolazili dani. Zejd je obilazio djevojku i donosio joj sve što joj je bilo potrebno.

Roditelji su je tražili. Pokušali su je dobiti na mobitel, ali ona se na početku nije javljala. Kada je vidjela koliko su uporni, djevojka im je poslala poruku u kojoj im je saopćila da ne želi da živi onako kako je otac isplanirao, nego da želi živjeti svoj život. Na kraju je zamolila da je ostave na miru. Majka se osjećala krivom. Molila ju je da se vrati kući. Međutim, Fatma nije mogla stupiti u brak bez ljubavi. Dani su prolazili. Fatma se zbližavala sa Zejdom. Mnogo su razgovarali. Zejd joj je počeo dijeliti komplimente. Rekao joj je da je uvijek tražio djevojku kao što je ona. U jednom trenutku osjetila je leptiriće u stomaku.

Fatma je već mjesec dana bila u Zejdovom stanu. Jednog jutra čula je zvono. Mislila je da je Zejd. Otvorila je. Međutim, ugledala je Abdulaha, svoga oca. Očekivala je da će i sada biti agresivan prema njoj, da će joj, u najboljem slučaju, opaliti šamar. Ali otac ju je zagrlio i zamolio je da se vrati kući. Štaviše, rekao joj je da se neće morati udati za onog momka. Kakav god da je bio, Abdulah je u tim trenucima zaista osjećao veliku ljubav prema kćerki. Čak joj je poslije zagrljaja poklonio jedan osmijeh. Zamolila je oca da uđe u stan. Razgovarali su. Abdulah joj je rekao da se može upisati na fakultet koji želi i da sama može birati budućeg muža. Fatma je počela plakati od sreće.

Prije nego što je s ocem otišla kući, nazvala je Zejda da mu kaže da se vraća kući te da mu zahvali. Ključ je ostavila u poštanskom sandučiću.

Čim je stigla kući, majka ju je zagrlila. Plakala je od sreće. Zatim su joj prišla braća. U tim je momentima Fatma mislila da su joj molitve uslišene i da odsad može živjeti punim plućima. Fatmin otac se pokušao promijeniti. Na trenutke je bio pun razumijevanja i otac za poželjeti. Fatma se upisala i na fakultet. Djevojka je bila presretna. S vremena na vrijeme čula se i sa Zejdom. Počeli su izlaziti i zabavljati se. Djevojka je bila na sedmom nebu. Njen otac je teškog srca prihvatio njenu vezu sa Zejdom.

Fatmina bajka trajala je nekoliko mjeseci. Sve se polahko počelo vraćati na staro. Mic po mic. A sve što ide tako, polahko, ali sigurno, teško je zaustaviti. Abdulah je opet postao nasilan prema porodici. Ukućane je opet vrijeđao. Pokušavao se suzdržavati bar od fizičkog nasilja, ali mu to nije uvijek uspijevalo. Ponekad bi mu se ruka omakla. Zejd je opet bio Fatmina jedina svijetla tačka. Dok je bila s njim, osjećala se lijepo i zaboravljala bi na brige kod kuće. Razmišljala je o tome da opet pobjegne od svojih. Ipak, ovaj put odlučila je da ne bježi. Mislila je da će je Zejd uskoro zaprositi i da će onda moći živjeti punim plućima. Tako je i bilo. Fatma je završila u braku sa Zejdom. Ali to ni izbliza nije bio brak kakav je priželjkivala. To nije bio brak zasnovan na povjerenju i ljubavi. Nastao je silom.

Jednog dana Zejd je zovnuo Fatmu na ručak u stan u kojem je već prije boravila. Fatma se radovala. Smijali su se kao i uvijek. Ali desio se taj trenutak koji je sve promijenio, poslije kojeg više ništa nije bilo isto. Trenutak u kojem je vrijeme stalo. U kojem su bili samo njih dvoje, Zejd i Fatma. Fatma se nije mogla boriti protiv toga. Dopustila je da se desi. Zaboravila je na sve ostalo. Zejd joj nikad nije bio toliko blizak. Nikada se tako strastveno nisu ljubili kao tada. Nikada se tako strastveno nisu gledali kao tada. Sve se zaustavilo, samo su njihova srca ubrzano kucala. Sve brže… Spavala je sa Zejdom.

Kući je otišla osjećajući ogromnu krivicu. Znala je da to nije smjela uraditi. Prevario ju je trenutak slabosti. Molila je Boga da joj oprosti. Dovila je neprestano. Poslije toga Zejd se polahko počeo distancirati od nje. To se udaljavanje nije moglo zaustaviti. Fatma je predosjećala da nešto u njihovom odnosu nije uredu. Ponekad bi joj odgovorio na poruke, ali i to je bilo reda radi. Zejd nije bio zainteresovan da se opet vidi s njom. Jednog dana Fatma mu je poslala toliko poruka da se Zejd osjećao dužnim da joj odgovori. Napisao joj je istinu. Zamolio ju je da zaboravi sve što je bilo između njih i saopćio joj da se uskoro ženi. Priznao joj je da je sve vrijeme imao djevojku.

Zejd je ubio Fatmu. Ubio je dio njene duše. Djevojka je bila razočarana, ogorčena i tužna. Željela je da što prije prekriži Zejda iz svog života. Međutim, to nije bilo tako lahko. Iz srca ga nije mogla izbiti. Iako je ubio dio nje, svaki dan mislila je na njega. Kad god bi imala priliku za to, obraćala bi se Bogu; molila Ga je za oprost, molila Ga je da joj pomogne da izađe iz ove situacije. Nadala se da će s vremenom sve biti lakše i da će Zejd izblijedjeti. Međutim, desilo se nešto što joj je dodatno otežalo situaciju. Fatma je shvatila da je trudna!

Roditeljima to nije smjela reći. Znala je da bi je otac prebio, a majka bi iz straha stala na muževu stranu. Imala je samo dva izbora: da abortira ili da se Zejd oženi njome. Prvi izbor nije dolazio u obzir, pa je odlučila da ponovo kontaktira Zejda. Poruku da hitno mora razgovarati s njim slala mu je putem različitih mreža. Ali Zejd ni na jednu nije odgovorio. Fatma je bila tužna i nije znala šta da radi. Pokušala je zaspati, ali san joj nije dolazio na oči. Nije mogla zaustaviti suze. Svi u kući su spavali. Odlučila je da potraži Zejda. Nekada joj je u razgovoru spomenuo gdje se nalazi kuća u kojoj živi. Tada je Fatma mislila da živi sam, ali on je živio sa svojom djevojkom Melom. Ustala je iz kreveta, obukla se i pošla da ga potraži. Ušla je u prvi taksi.

Kada je izašla iz taksija i našla se pred Zejdovom kućom, pogledala je u nebo. Uočila je mnogo zvijezda na njemu. Zamolila je Boga da joj da snagu. Polahko je krenula prema ulaznim vratima. Pozvonila je. Otvorio je Zejd. Kada mu je rekla da je trudna, nije mogao da vjeruje. Rekao joj je da on ne voli nju, nego Melu, svoju djevojku. Ubrzo je ugledala i nju – Melu. Svakom se od njih počeo rušiti svijet.

Kada je saznala da ju je prevario, Mela je napustila Zejda. Fatma je rekla Zejdu da će je se roditelji odreći ako se ne oženi njom. Pristao je na to da joj bude muž. Ubrzo su se vjenčali. Fatma je prekinula sa studiranjem. Potajno se nadala da će je Zejd zavoljeti. Trudila se da mu bude dobra žena. Rodila se Merjem. Oboje su voljeli svoje dijete. Pokušali su djevojčici pružiti što više ljubavi. Zejd je često duže ostajao na poslu. Ponekad bi radio i vikendom. Pravdao se time da neko u porodici mora zarađivati. Fatma je podsvjesno znala da ga gubi. U dubini duše znala je da je Zejd vara. Na njegovim prljavim košuljama pronalazila je tragove karmina. Pokušavala je to ignorisati. Jednom je svog muža pogledala duboko u oči. Sve je vidjela. Zato je prestala gledati i nastavila je igrati ulogu sretne žene. Nije željela otvoriti oči.

* Ovo je dio iz mog romana “Psihijatrijska ustanova Carpe diem”. Roman možete poručiti putem Vibera ili WhatsAppa na broj (00387) 060 35 45 009. Cijena romana je 30 KM, plus 10 KM za poštarinu.

Latice od ruža i tuga

Elma je imala jednu veliku ljubav. Ta ljubav desila se kada se ona upisala na Medicinski fakultet u Sarajevu. Kerima je upoznala sasvim slučajno, u kafiću u kojem se zatekla nakon predavanja. Odmah su shvatili da su se zaljubili jedno u drugo. Izgledali su sretno. 

Jednog dana, nakon dvije godine zabavljanja, Elma je šetala s Kerimom. Prekoputa je ugledala cvjećaru. Željela je crvenu ružu, te je Kerima zamolila da joj kupi jednu. Kerim je odmah pristao na to. Prešao je ulicu i kupio joj ružu. Jedva je čekao da ružu da svojoj djevojci, pa nije pogledao ima li automobila na cesti prije nego što je zakoračio da se vrati do svoje voljene. U tom trenutku naišao je automobil. Automobil je išao normalnom brzinom, ali Kerim je izletio tako brzo da se vozač ipak nije uspio zaustaviti na vrijeme. Udario je u Kerima. Škripa kočnica čula se toliko jako da su se svi prolaznici okretali. 

Sve se odigralo u nekoliko sekundi. Elma je potrčala do Kerima, koji je ležao na ulici, u lokvi svoje krvi. Iz njegove glave tekla je krv koja se nije mogla zaustaviti. Bio je okružen crvenim laticama od ruža. Bio je još nekoliko sekundi pri svijesti. Prije nego što je zauvijek zatvorio oči, rekao je Elmi da je voli. Potom je zatvorio oči i prestao disati. Elma ga je dozivala, ali uzalud. Ne gubeći nadu, ili ne prihvatajući očigledno, legla je uz njega i tresla ga. Nije bilo nikakve reakcije. Kada je stigla, hitna pomoć mogla je samo ustanoviti Kerimovu smrt. 

Elmina duša se tog dana zaledila. Umrla je. Poslije toga zabranila je sebi da ikada više osjeti ljubav koju je imala s Kerimom. Sudbina je odlučila da Elmu toliko povrijedi da je ona počela samu sebe kažnjavati ubijajući svoju dušu. Ubrzo poslije tog događaja Elma je svoju smeđu kosu ofarbala u crveno. 

* Ovo je dio iz mog romana “Psihijatrijska ustanova Carpe diem”. Ostale objavljene dijelove ovog romana možete čitati u mojoj Facebook grupi “Volim te, rekla je sebi” preko ovog linka.

Poslušnost joj uništila život

Elvira je mogla imati lijep život, ali se u familiji nikada nije osjećala vrijednom. Za pažnju i ljubav roditelja uvijek se morala boriti. Ne može se reći da je živjela život punim plućima. Možda bi je takav život zadesio i da je bila jedinica, ali Elvira je imala dvije godine mlađu sestru i živjela je u njenoj sjeni. Zove se Senada. Senada je svima izgledala savršeno, bez ijedne mane. Svi su željeli da budu kao Senada.

Čim je Senada došla na svijet, Elvirini roditelji su gotovo svu pažnju usmjerili na nju. Pacijentica ove ustanove nikada nije znala zašto je to tako. Još se kao malo dijete uvijek morala boriti za gram roditeljske ljubavi, dok je Senada roditeljske ljubavi imala napretek. Na krhkom dječijem srcu počele su se formirati rane. Ne samo roditelji, svi u familiji su uvijek više voljeli Senadu. Kada bi bili neki praznici, Senada je uvijek dobijala ljepše poklone, za Bajram bi uvijek dobila više bajram-banke od Elvire. I tako je živjela dugi niz godina. U osnovnoj školi Senada je bila odlična, a Elvira vrlo dobra. Roditelji su Elviru ružili zbog toga. Često su joj govorili da bi se trebala ugledati na Senadu. I tako svaki dan: dok su Senadu hvalili i motivisali je, Elviri bi govorili da se ugleda na savršenu sestru. To je u dječijem srcu izazvalo duboke rezove. Svakim danom sve dublje. 

Kada je Elvira bila u trećem razredu gimnazije, otišla je s društvom u diskoteku. Tu noć uradila je nešto što nije nikada prije. Pila je. Drug iz razreda im je svima naručio po jednu rakiju. To je Elvirin prvi susret s alkoholom. Godio joj taj ljutkasti okus. Poslije popijene čaše naručila je sebi drugu čašu. Počela je plesati. Prišao joj je jedan muškarac. Bio je zgodan, lijep i stariji od nje petnaestak godina. Tu noć izgledala je zavodljivo i bila je lijepa. Dobila je puno komplimenata. Pitala se da li je to samo zato što joj sestra nije tu ili ima neki drugi razlog? Godio joj je alkohol, i muzika, i nepoznati muškarac. Elvira je nastavila piti, popila je još sedam čašica rakije! Nakon sedme čašice za nju nastaje velika rupa, više se ničega nije mogla sjetiti.

Prvo sjećanje koje ima poslije te sedme čaše jeste to da se probudila u parku, na travi, polugola. Ne zna šta se desilo. Pokušala je ustati, ali boljela ju je svaka kost. Cijelo tijelo ju je boljelo. Duša ju je boljela. Znala je da se takva ne može vratiti kući. Roditeljima je svakako rekla da će noćiti kod drugarice. Kada se digla s trave, pokupila je neke svoje stvari koje su se nalazile pored nje. Obukla ih je. Odjevni predmeti bili su prljavi i izgužvani, ali morala je nešto obući. Zatim je krenula prema drugarici koja je živjela u blizini diskoteke. Pokucala je na vrata.

Čim ju je vidjela, prijateljica je upita šta se desilo. Nažalost, Elvira nije mogla odgovoriti na to pitanje. Neprimjetno je ušla u kuću. Drugarica joj je dala suknju do koljena i košulju kako bi se čistog obraza mogla vratiti kući. 

Kada je došla kući, život je za nju nastavio teći onako kako se odvijao i dotad. Čim ju je vidjela, majka je odmah počela hvaliti Senadu, kako su joj u školi sve petice. U Elvirinom srcu nastaju sve dublji rezovi. Njeni roditelji nisu primijetili ni to da su na njoj stvari njene prijateljice. Život je još neko vrijeme tekao istim tempom. A onda se desilo nešto što se nikako nije smjelo desiti. Elvira je shvatila da je trudna. Nije znala šta da radi. Bilo ju je strah da to kaže roditeljima, ali znala je da nešto mora poduzeti. Nakon neprospavanih noći i straha od reakcije roditelja ona je jednom sabrala snage i dok su svi zajedno sjedili za stolom rekla istinu. Prije toga roditelji su, po običaju, hvalili Senadu i dali joj džeparac kao nagradu za to što je najbolja u školi. Elvira je skupila snagu i izgovorila ono što je morala izgovoriti. 

Prvih sekundi niko ništa nije rekao. A onda ju je otac, ljutito je gledajući, upitao da li se šali. Elvira samo obori pogled. Otac je ustao sa stolice, prišao Elviri i opalio joj šamar. Imala je osjećaj da će joj od udarca stati srce, ali njeno srce odlučilo je dalje kucati. Majka ju je pitala kako se to moglo desiti. Pokušala je objasniti cijelu situaciju, ali nije mogla, jer zbog rupe u sjećanju ni sama nije znala šta se sve desilo. Elvirini roditelji, koji su već odavno bili razočarani zbog toga što nije kao Senada, savršena, sada se razočaraše još više. Sada je Elvira, koja je još maloljetna, trudna! 

Nakon nekoliko neprospavanih noći roditelji su donijeli odluku da će Elvira otići u Bihać kod tetke. Tamo je niko ne poznaje. Dijete koje rodi će ostaviti i vratit će se kući u Sarajevo. Elvira nije imala izbora. Roditelji su joj govorili da ih je obrukala i da će zbog nje izgubiti obraz. Tužna djevojka nije mogla zaustaviti suze. 

Plan njenih roditelja je uspio. Elvira je Semira rodila u Bihaću. Nikada neće zaboraviti taj osjećaj dok je svoga Semira držala u rukama. Bio je to susret pun ljubavi i topline. Odmah je primijetila da na leđima ima isti mladež kao ona. Elvirina tetka pobrinula se za to da sve ide po planu. Poslije tog prvog zagrljaja Elvira je dijete morala dati tetki. Semir je završio u dječijem domu. Rezovi na Elvirinom srcu bili su sve dublji i boljeli su toliko da više ništa nije bila sposobna osjećati. Nakon što joj je oduzeto dijete, nije više osjećala ni radost ni tugu. Dio nje je u tom trenutku umro. 

Kada se vratila u Sarajevo, život je za nju tekao kao što je i prije toga, samo što sada više ništa nije osjeća. Njeni roditelji su nastavili hvaliti njenu sestru, a djevojku punu rezova su poslije svega najčešće ignorisali. 

Čim je završila srednju školu, zaposlila se kao trgovkinja i počela živjeti onako kako je ona smatrala ispravnim. Prvo što je uradila jeste to da se udaljila od porodice. Živjela je jedno vrijeme u Bihaću, u nadi da će pronaći sina. Nije ga uspjela naći. Njena familija pobrinula se vrlo dobro za to da se svaki trag izbriše. Nikada nije prestala s traženjem. U jednom trenutku rezovi na srcu postali su toliko duboki da je, osim što više nije osjećala nijednu emociju, osjećala nevjerovatnu hladnoću. Elviri je bilo hladno čak i kada je vani bilo 40 °C. Ali bilo joj je svejedno. Svakako je smatrala da je njen život završen budući da nije mogla pronaći svog sina. 

Nikada se nije udala niti je više rađala. Cijeli život samo je pokušavala naći svog sina. Kada je imala pedeset godina, njeno srce nije više izdržalo. Rezovi na srcu počeli su nenormalno krvariti. To se stanje nije moglo zaustaviti. Sve što se u njenoj duši nakupljalo godinama sada je došlo na naplatu. Elvira doživljava teži infarkt. Preživjela je, ali njeno srce, puno ožiljaka, je oslabjelo. Ipak, život je išao dalje, a ona je nekako morala nastaviti živjeti. Nije imala izbora. I tako dan za danom. Osjećaj da ne osjeća ništa postepeno ju je ubijao. Rezovi u srcu sad su dosegli najveću moguću dubinu. Ubrzo poslije infarkta opet se preselila u Sarajevo, zbog boljeg posla. I dalje je radila kao trgovkinja. Dočekala je i penziju. Ubrzo poslije toga desilo se nešto što se moglo očekivati: imala je još jedan infarkt. Doktori su učinili sve da joj pomognu i uspjeli su. Međutim, Elvirino srce je toliko oslabjelo da je često završavala u bolnici. Posljednji put kada je bila u bolnici, prije mjesec dana, doživjela je i treći infarkt. Doktori su joj opet spasili život, ali njeno srce ima samo toliko snage da postoji i ništa više. Očekivalo se da će uskoro umrijeti. S obzirom na to da su znali s čim se Elvira sve suočavala u životu, doktori iz bolnice odlučili su da je prebace u Psihijatrijsku ustanovu “Carpe diem”. Tu sada leži. Ležat će sve dok njeno srce ne prestane kucati.

* Ovo je dio iz mog romana “Psihijatrijska ustanova Carpe diem”. Roman možete ppručiti putem Vibera ili WhatsAppa na broj (00387) 060 35 45 009. Cijena romana je 30 KM, plus 10 KM za poštarinu.

Važno je shvatiti poentu života

Eldin je dugi niz godina imao sasvim normalan život. Bio je pun života i osjećao je kako njegovim venama struji sreća. U Psihijatrijskoj ustanovi “Carpe diem” završio je zbog žene s kojom je u braku i zbog koje je izgubio sebe. Sve je išlo mic po mic i nije se moglo zaustaviti. U Eldinu su se zbog gubitka sebe javile suicidalne misli. Nije bio u stanju da sebi to prizna, pa je nastavljao živjeti životom koji ga je počeo mučiti a da toga nije bio ni svjestan.

Ernu je upoznao u jednom restoranu, kada je slavio svoj trideseti rođendan. Slavljenik je tada radio kao menadžer u jednoj uspješnoj firmi. Zarađivao je više od svih u svome društvu. Za trideseti rođendan počastio je sebe novim mercedesom. Erna mu se svidjela na prvi pogled. Prijatelje za stolom gotovo da nije ni primjećivao; stalno je gledao u Ernu, koja je izgledala kao da je došla na modnu pistu. Imala je dugu, plavu, kovrdžavu kosu. Bila je zgodna. Na sebi je taj dan imala minjak i majicu s velikim dekolteom. U Eldinovim očima izgledala je savršeno.

Erna je primijetila da je Eldin sve vrijeme posmatra. U jednom trenutku Eldin je odlučio da joj pošalje piće. Prihvatila je s osmijehom. Preko konobara je poslala Eldinu papir na kojem je napisala svoj broj mobitela.

U Eldinovoj životnoj predstavi bio je to prvi korak u kojem je polahko počeo gubiti sebe. Iako sve vrijeme tvrdi da voli Ernu, on nju ne voli, jer ovo što on prema njoj osjeća nikako ne može biti ljubav. S druge strane, Erna je tačno znala šta treba uraditi da se muškarac zaljubi u nju. Sve je imala u malom prstu.

Počeli su se intenzivno dopisivati i viđati. Eldin se zaljubio, a Erna je samo htjela da osigura sebi budućnost bez finansijskih poteškoća. Voljela je da troši novac, koji dosad nije imala. To ju je ispunjavalo. To ju je činilo sretnom. Jedino što bi Erna plaćala dok su se zabavljali bili su rođendanski pokloni za Eldina. Većinom bi to bio neki skroman parfem iz dm-a, koji bi Eldinu svejedno donio osmijeh na lice. Uspješnom muškarcu oči su sve vrijeme bile zatvorene. Bio je veoma sretan i ispunjen dok mu je djevojka bila u blizini. Predlagala je da idu na skupe večere i izlete, a Eldin je uvijek pristajao na sve njene prijedloge. Želio je da njegova djevojka bude sretna.

Jednom je Ernu htio iznenaditi odlaskom na more u Makarsku. Umjesto u hotelu rezervisao je apartman u jednoj kući. Svidio mu se taj apartman, nalazio se uz plažu. S osmijehom je saopćio to Erni. Osmijeh je ubrzo nestao. Erna mu je rekla da ne želi tu spavati i da je bolje da nađe hotelski smještaj s pet zvjezdica. Eldin ju je opet poslušao. Umjesto apartmana koji ga je privlačio našao je hotel koji bi se svidio Erni. Djevojka je blistala od sreće. Tako su prolazili dani, mjeseci i godine. Sve je išlo polahko. Erna je samo trebala reći šta želi, a Eldin bi to što prije kupio. Uvjerio je sebe da je to ljubav. Život nije mogao zamisliti bez Erne. Ušla mu je u svaku ćeliju. Svu platu trošio bi na nju i želje koje je imala.

Nakon dvije godine veze Eldin je odlučio da zaprosi Ernu. Pristala je. Na prst joj je stavio zaručnički prsten vrijedan 7.000 KM. Erna je blistala. U tom trenutku Eldin je izgubio veliki dio sebe, ali toga još nije bio svjestan. Počeli su tražiti stan. Naravno, Eldin bi digao kredit. Budući mladoženja tražio je stan od šezdesetak kvadratnih metara na Ilidži jer su tu stanovi jeftiniji. Međutim, Erni se to nije svidjelo. Ona je htjela stan u centru grada i, dakako, taj bi stan trebao biti veći od 60 m2. Eldin je opet pristao. Našli su stan usred grada. Koštao je 350.000 KM. Erna je baš takav stan zamišljala.

Imali su luksuzno vjenčanje. Bilo je pozvano 500 ljudi. Erna je uživala, dok je Eldin sve više gubio sebe, mic po mic, a sve što ide tako ne može se spriječiti. Na medeni mjesec otišli su u Dubai. Erna se dobro osjećala, a Eldin je bio sretan jer mu je žena sretna. Prolazili su dani i mjeseci…

Nakon godinu dana braka Erna je rodila prvo dijete. Oboje su bili sretni i ispunjeni, svako na svoj način. Vrijeme je i dalje prolazilo. Ernini finansijski zahtjevi bili su sve veći. Predlagala je da kupe veliku kuću s dvorištem. To je bio trenutak kada je Eldin počeo osjećati uznemirenost. Ta ideja mu se nije svidjela. Uspješni biznismen polahko se suočava s istinom o svom bankovnom računu. Rata kredita i Ernini prohtjevi bili su veći nego njegova plata. Pokušavao je to reći Erni, ali bilo ga je strah. Imao je osjećaj da bi se zbog toga posvađali. U glavi je počeo projicirati najgori scenarij: da će ga Erna napustiti i da će i njihovog sina povesti sa sobom. Odlučio je da traži drugo rješenje. Znao je da mora doći do veće sume novca. Sve više ga je obuzimao osjećaj da gubi sebe, ali i taj osjećaj bio mu je prihvatljiviji nego da izgubi Ernu i sina. Svakim udisajem osjećaj da bi mogao izgubiti svoje najmilije bio je sve jači. Dok bi razmišljao kako da dođe do veće sume novca, Eldin je prilikom udisaja osjećao kao da mu neko nož zabada u srce iako nikoga nije bilo tu. Bio je sam sa sobom. Što je više razmišljao o svom problemu, sve je više osjećao da će izgubiti svijest. Sve oko njega se okretalo. Nije nalazio rješenje. Nekako je preživio i taj dan. Sutradan je posmatrao kako se Erna igra s njihovim sinom. Lice mu se ozari. Otišao je na posao.

Razmišljao je da s generalnim direktorom popriča o tome da mu povisi platu, a plata mu je ionako iznad prosjeka za poziciju koju obavlja. Postiđeno je ušao u njegovu kancelariju. Izašao je tužan. Generalni direktor rekao je da takvo nešto ne dolazi i obzir i da smatra da je njegova plata prikladna za poziciju koju obavlja.

Eldinov radni kolega primijetio je da uspješni biznismen želi doći do većeg iznosa novca. Kada su ostali nasamo, predložio mu je nešto. Čuvši prijedlog svog kolege, Eldin se razočarao. Rekao je kolegi da nije normalan i da je njegov prijedlog kriminalan. Radilo se, naime, o pranju novca. Ponovo je osjetio zabadanje noža u srce, ali srce je i dalje kucalo. Eldin sve više počinje gubiti sebe.

Otišao je kući. Čim je otvorio vrata, žena ga je upitala kada će početi tražiti veliku kuću za njih troje. Počela je i opisivati kako bi kuća trebala izgledati. Eldin više nije mogao upratiti ritam svoga srca. Kucalo je sve brže. To je trenutak kada se prvi put suočava sa željom da nestane s planete. Želja se pojavila na samo nekoliko sekundi, ali ipak je ostavila iskru koja će vrlo brzo napraviti pravu stihiju.

Sutradan je Eldin čim je tamo stigao na posao potražio onog kolegu. Duboko je udahnuo i izdahnuo, a potom izjavio da pristaje na njegov prijedlog. Kolega ga je smirio rekavši mu da se ne treba brinuti i da je sve pod kontrolom. Samo je važno da on, kao menadžer, stavi potpis na određene dokumente. Sve je išlo mic po mic. A sve što ide lagano teško je zaustaviti.

U svojoj mašti Eldin je vidio kako s Ernom i sinom sjedi u svojoj velikoj bašti i kako uživaju. Dani su prolazili. Nakon mjesec dana na Eldinov bankovni račun pristigla je veća suma novca. Osjećao se ispunjeno. Na licu mu je opet zasijao osmijeh. Ubodi koje je osjećao pri svakom udahu su nestali. Jedva je čekao da vidi svoju ženu i da joj kaže da će početi tražiti kuću za njih troje.

Erna se obradovala toj vijesti. Osmijeh je krasio njen svijetli ten. Mladi bračni par brzo je našao odgovarajuću kuću. Uselili su se. Dani i mjeseci su prolazili. Novac je i dalje pristizao na Eldinov račun. Par je u međuvremenu dobio još jedno dijete. Ovaj put djevojčicu. Blistali su. Sve je bilo savršeno. Trošilo se, jelo se i pilo, putovalo se… Bajka je trajala dvije godine.

Eldin je polahko počeo zaboravljati da je upao u kriminalne vode. Erni je i dalje ispunjavao sve želje, a ona je blistala. Iako je izgubio veliki dio sebe, Eldinu je sve izgledalo savršeno. Bio je uvjeren da će ga ova sreća pratiti do kraja života. Ali prevario se.

Menadžer je sjedio u svojoj kancelariji kada je inspekcija ušla u njegovu firmu. Nenajavljeno. Prvo se zadržala kod generalnog direktora. Pregledavali su sve. Svaki dokument pregledali su po sto puta. Eldina je počela hvatati panika. Počelo mu se mantati. Opet je osjetio ubode kroz srce. Nije znao šta da radi. Bilo mu je jasno da će inspekcija, ako uđe u njegovu kancelariju, otkriti njegove i kolegine kriminalne radnje. Najgore od svega bilo je to što je Eldinov potpis stajao na svakom dokumentu.

Došao je trenutak kada su ušli i u Eldinovu kancelariju. Inspekcija je uzela svu dokumentaciju i pregledala je. Da je mogao, uspješni biznismen bi pobjegao. Tek mu je sad, pošto je otkriven, bilo jasno šta je učinio. Nakon dva sata pretraživanja pronađeni su i dokumenti koji ukazuju na kriminal. Eldinu je sve više nestajalo zraka. Nakon osam sati istraživanja u Eldinovoj kancelariji sve je bilo jasno. Našli su sve dokaze! Menadžeru je rečeno da će na sudu morati polagati račune za ovo i da će ga čekati ili zatvorska kazna ili velika novčana kazna.

Brzo se ispostavilo da generalni direktor nije imao pojma o tome šta mu je Eldin radio iza leđa. Kolega kažnjenog radnika pravio se nevin. Kada ga je Eldin upitao zašto ga je pustio da sam prolazi kroz ovo iako su zajedno bili umiješani, kolega mu je s osmijehom odgovorio da on nema ništa s tim. Eldin nije mogao da vjeruje kako mu je zabio nož u leđa. Kada je inspekcija otišla, Eldin je ostao sam s generalnim direktorom. Nadređeni mu je rekao da više ne treba dolaziti na posao jer mu daje otkaz. Dodao je da se veoma razočarao u njega.

Sve manje zraka za Eldina. Počinje se gušiti. Srce i duša ga bole. Sada mu kroz glavu struje misli kako će to Erni reći. Od čega će živjeti? Hoće li se morati iseliti iz kuće. Srce mu je sve jače lupalo. Opet ubodi prilikom svakog udisaja. Vidio je samo mrak. Nije znao šta da radi. Bio je siguran u to da će ga Erna napustiti ako sazna istinu. Bio je uvjeren da će njegova velika ljubav okrenuti glavu od njega. Sve više mu nestaje zraka. Koliko god se pokušavao smiriti, nije uspio. Znao je da nekako mora otići kući. Prije nego što je otključao vrata, udahnuo je duboko. U tom trenutku pomislio je da će mu srce prestati kucati, ali ipak nije bilo tako.

Kada je ušao, ugledao je Ernu kako se igra s djecom. Pokušao je nešto reći, ali nije uspio. Zato je Erna imala šta reći. Tačnije: pitati. Pitala je Eldina je li rezervisao hotelski smještaj na Maldivima za godišnji odmor. Zraka je gotovo sasvim nestalo, a srce mu nikad brže kucalo nije. Eldin je u tom trenutku rekao da je sve riješeno. Nije znao šta drugo da kaže. Glavom su mu strujale crne misli. Te su mu misli zaokupile mozak. Poželio je da nestane s ovog svijeta. Agonija postaje nepodnošljiva. Nije želio da završi u zatvoru. Imao je još mnogo planova. Šta će ako više ne bude mogao biti sa svojom ženom i djecom. Srce mu je sve jače udaralo.

S obzirom na to da ga je kod kuće hvatala panika, rekao je Erni da je nešto zaboravio na poslu. Jedva je čekao da izađe iz kuće. Nije znao šta da radi. Lutao je ulicama Sarajeva. Kada je napokon pogledao na telefon, uočio je bezbroj propuštenih poziva. Svi od Erne. Sve više se osjećao usamljenim. Počela je padati kiša. Eldin je bio mokar ko čep, ali to mu je bio najmanji problem. Srce je udaralo…

Nije više mogao podnijeti. Odlučio je da prekine svoju agoniju. Ušao je u supermarket i uzeo staklenu bočicu piva. Sjeo je u park koji se nalazio u blizini. Inače, Eldin nije ljubitelj piva, ali u tom trenutku mu je godilo. Flašu piva popio je naiskap. Potom je flašu bacio na pod. Oko njega su se nalazili komadići stakla. Uzeo je jedan od tih komadića. Bol u njegovom tijelu bio je nepodnošljiv. Otac dvoje djece više nije vidio izlaza. Desnom rukom je rezao vene na lijevoj ruci. Rana je bila toliko duboka da je krv odmah počela teći. Izgubio je svijest tu, u parku. Nakon nekog vremena pronašao ga je prolaznik . Pozvao je hitnu.

Nakon što mu je pružena prva pomoć, Eldina su poslali u Psihijatrijsku ustanovu “Carpe diem”.

* Ovo je dio iz mog romana “Psihijatrijska ustanova Carpe diem”. Roman možete ppručiti putem Vibera ili WhatsAppa na broj (00387) 060 35 45 009. Cijena romana je 30 KM, plus 10 KM za poštarinu.

Pijanistkinja

Stajala je iza pozornice i čekala da dođe njen red. Bilo je ljeto. Pozornica se nalazila vani. Svake sekunde treba da se duga, crna zavjesa digne i da ona elegantno krene prema dugo očekivanom trenutku. Iza zavjese krilo se mjesto koje je ona uspijevala do sada samo u mašti dosegnuti. A sada, ono je tu. Ispred nje. Unaprijed je mogla čuti aplauz koji će uslijediti za nekoliko sekundi. Od uzbuđenja, srce joj je sve brže počelo da lupa. Puni mjesec, krasio je pogled nad pozornicom. Zapitala se da li je slučajnost što je baš danas puni mjesec koji svijetli mnogo jače nego inače? Prethodni dani bili su oblačni. Baš danas kada ona treba da odsvira Beethovenovu Mjesečevu sonatu, mjesec se pokazuje u svom najljepšem obliku.

Zavjesa se polahko diže, a njeno srce sve jače i jače kuca. Onaj već viđeni aplauz od maloprije usljeđuje. Nekoliko metara ispred nje, nalazi se crni sjajni klavir. Njena želja se ostvaruje. Ona upravo stoji pred velikim brojem ljudi koji upravo čekaju da ona svoje ruke stavi na crno-bijele tipke. Petnaest minuta koliko traje cijela Mjesečeva sonata, pripada samo njoj. Njeni prsti su vježbali pola godine svaki pokret da bi sada ona odsvirala tu kompoziciju. U dugoj, lepršavoj, vatreno crvenoj haljini na bretele, s dugim izrezom sa strane i zlatnim sandalama s potpeticom, pravi prvi korak. Aplauz još traje. Dok joj srce lupa luđački, pravi sljedećih šest koraka koji je vode do klavira. Aplauz postaje sve tiši. Ona sjeda za klavir. Okrenuta je prema publici koja jedva čeka da čuje prve zvukove. Aplauz prestaje. Potpuna tišina nastaje. Prije nego što bi podigla ruke na crno- bijele tipke, udahnula je duboko i dotakla blago desnom nogom pedal klavira.

Počela je odzvanjati lijepa melodija. Njeni prsti s nalakiranim noktima boje truhle višnje, nježno, ravnomjerno i u sporom tempu svirali su. Otkucaji srca su joj se počeli prilagođavati svakoj noti, a uzdasi svakom taktu. A pri svakom uzdahu pritiskala je nogom pedal, kako bi spojila svaku notu u jednu cjelinu. Prvi taktovi Mjesečeve sonate podsjetili su je na njen život. Svaki takt je bio isti ili sličan. Samo na pojedinim mjestima moglo se osjetiti da se nešto novo nazire. Svaki dan joj je bio isti ili sličan. Ponekad bi se desilo da joj upadne nešto novo u život, ali nikad se to nije desilo iznenada. Uvijek su bili neki znakovi na putu. Publika je uživala u lijepoj, nježnoj, blagoj, ravnomjernoj i tihoj melodiji. A ona je uživala u svom životu. Željela je da tako ostane, ali je znala da se nešto novo sprema. Pojavljivali su se veliki predznaci. Sigurna je bila da neće biti više isti tempo života i da će joj se srce morati prilagoditi novom tempu. Prije nego što bi joj se taj životni preokret desio, željela bi da ima dovoljno vremena da udahne duboko i da onda punom snagom krene, baš kao što će njene ruke napustiti spore taktove kompozicije i spremiti se za veliki preokret bržih taktova sonate..

Poslije pauze od dvije sekunde i dubokog uzdaha, muzika postaje dosta glasnija, razigranija, spontanija i brža. Strah ju je bilo da joj takav život ne bude, jer je voljela mir i tišinu. Počela je svirati kao da joj život zavisi od kompozicije. Blagi vjetar joj je prošao kroz dugu smeđu kosu i pomjerio dio haljine koja je dodirivala pod. Tempo je toliko brz bio da su joj ruke bježale po crno-bijelim tipkama, a ona, nigdje nije htjela pobjeći. Otkucaji srca postajali su sve brži, uzdasi sve plići i kraći, prsti sve više pokretniji. Nije bilo vremena da se bilo gdje zaustavi. Morala se tempu prilagoditi. U tom trenutku, pomislila je, šta ako neće u životu imati vremena da se prilagodi? Pomišljala je da će kroz život morati možda juriti baš kao ovaj brži dio sonate? List desne noge joj je došao do izražaja jer je pedal pritiskala svom snagom koju je imala. Da bi postigla odgovarajuću jačinu zvuka, počela je udarati po tipkama. Svirala je jako i strastveno. Od tih jakih pokreta, skliznula joj bretela s ramena. Šta ako ne bude imala snage za tu brzinu u svom životu, pomislila je u tom trenutku? Plašilo je što ne zna kakav preokret je čeka u budućnosti.

Odsvirala je zadnji takt Mjesečeve sonate. Shvatila je da je prošao taj trenutak o kojem je maštala i za kojeg se dugo pripremala. Odsvirala ga je grandiozno. Zapitala se da li će joj i život tako brzo proći i da li će biti grandiozan bez obzira na to što će ga možda pretrčati? Polahko je uklonila ruke s klavira, vratila bretelu na rame, nogu pomakla s pedala i ustala sa stolice. Uslijedio je veliki aplauz. Puno jači nego što je na početku bio. Svako iz publike je ustao i pljeskao jako. Osmijeh joj se pojavio na licu. Srce joj se polahko vraćalo u tempo njenog života. U tom trenutku shvatila je jednu važnu stvar: da bi životni aplauz dobila, potrebno je da joj život bude obojen svim brzinama i notama. Aplauz je trajao još pet minuta, a ona je izgubila strah od nepoznatog preokreta koji će se uskoro desiti.

* Pridružite se i mojoj grupi “Volim te, rekla je sebi” u kojoj možete pronaći zanimljiv sadržaj.

Sasvim je uredu

Ne mogu vam ja reći da će na kraju biti sve dobro, jer zaista ne znam hoće li to tako biti.

Ali vam mogu reći:

– Da ponekad zatvorite oči i poslušate šta vam unutrašnji osjećaj želi reći. Nemojte taj glas ignorisati. Kada ste čuli zadnji put vlastite otkucaje srca? Slušajte ih ponekad. Svi odgovori su zapisani u vašoj duši.

– Da imate pravo češće reči NE. Ne ustručavajte se. Udaljite se od stvari i ljudi koje vam škode i izazivaju nemir.

– Da budete dobri prema sebi. Mnogi to nisu. Znate li oprostiti sebi? Pogledajte se u ogledalo i vidite ono što ste davno trebali vidjeti- vašu ljepotu koja izvire iz svake vaše ćelije. Ako to ne vidite, pogledajte ponovo. Lijepi ste baš takvi kakvi jeste. Svako nosi ljepotu u sebi, samo je nekad zaboravimo aktivirati ili je ugasimo zbog loših postupaka koje pravimo.

– Sasvim je uredu osjećati se PONEKAD loše i isplakati se.

– Sasvim je uredu pokazati svoje emocije bez obzira kakve one bile. Sve što gutate u sebe, na kraju će vas progutati.

– Sasvim je uredu ići strastveno putem kojeg ćete možda samo vi razumjeti. Drugi ljudi uvijek pričaju samo iz svog iskustva i nikad neće hodati vašim stopama, niti ćete vi njihovim zakoračiti.

– Sasvim je uredu završiti sa starim poglavljem u životu i započeti novo poglavlje. Sve što nas u životu dotakne je s nekim razlogom. Isto tako s nekim razlogom može i otići.

– Nemojte zaboraviti da imate pravo biti sretni. Sreća se prije svega krije u nama. Toliko svako od nas ima razloga da bude sretan. Zamislite samo jednu stvar da nemate koju trenutno imate (npr. zdravlje, ljubav, krov nad glavom…)

Jedno je sigurno: Vrijeme teče ravnomjerno i uvijek u istom ritmu. Čovjek bi se trebao tom ritmu uskladiti, ali je često teško. Okolnosti u kojem se čovjek često nađe nisu lahke. Ali bez obzira na to sve, vrijeme neće stati. Neki od nas se veoma brzo uspiju uskladiti sa ritmom vremena, neki od nas će se jednog dana, kada je skoro cijeli život prošao probuditi i tek tada uskladiti, a nažalost neki ljudi će uvijek izvan ritma vremena teći. Da li ste vi usklađeni sa ritmom vremena?

* Pridružite se i mojoj grupi “Volim te, rekla je sebi” u kojoj možete pronaći zanimljiv sadržaj.