Sporazumjeti

 “Ne mogu se sporazumjeti oni koji govore istim jezikom. Sporazumjeti se mogu samo oni koji dijele ista osjećanja.”

Rumi

Bajramski poklon

Bajramski poklon

Ovo na slici je za mene jedan od najljepših bajramskih poklona.
Ovo na slici je moj san koji se ostvario.
Napokon!
Nikada nemojte odustajati od vaših snova.
Borite se za njih.
Sve dok vaše srce kuca sve je moguće!
Ovo na slici je prvi primjerak mog romana Volim te, rekla je sebi.

🌸Svima koje slave želim Bajram šerif mubarek olsun🌸

U mom životu postoje dva muškarca

Moram vam nešto priznati. U mom životu postoje dva muškarca. Nekako imaju moć da me zavedu. S obzirom na to da sam im svašta dopuštala, ponekad mi nije lahko sa njima. Nekad mi se zajedno pojave u životu, a nekad, ipak, odvojeno pokucaju na vrata. Prije sam im davala moć da me koriste, ali danas ja njih pokušavam koristiti.

Ta dva muškarca zovu se Mr. Sale i Mr. Ego. Sale me je do te mjere prevario da sam počela razmišljati o nabavci još jednog ormara. Uđem u prodavnicu gdje caruje Sale, a zatim u tom trenutku osjetim gospodina Ega koji mi šapuće da nešto moram kupiti. Govori mi kako bi mi ta stvar lijepo stajala. I šta da čovjek radi u tom trenutku? Često su me na taj način zavodila moja dva muškarca.

Mislim da mnogi ljudi nisu svjesni koliku moć daju egu. Dopuštaju da ego za njih želi i odlučuje. Često sam čula da ženska osoba kaže: „Eh, neću se ja njemu javiti prva. On je muškarac! On treba da se javi prvi.“ Igra počinje, dopuštate egu da odlučuje za vas i zahvaljujući tom divnom gospodinu neke stvari padaju u vodu. Također, često sam čula rečenicu: „E neću sad, namjerno!“ Na taj način ste mu opet dopustili da se poigra sa vama. Mislim da su mnogi ljudi zbog ega sebi zaključali razna vrata. Čak mislim da su i katance stavili na ta vrata.

Ego zna biti i dobrica. Kada ne postignemo željeni rezultat, on nas uputi na pravi put. Znate koja igra tada počinje? Počinje vam biti krivo i iznenada se ukaže Mr. Ego. U takvim trenucima taj gospodin nam daje motivaciju. Imam osjećaj da nas zagrli i daje nam upute kako doći do cilja. Na nama je da li ćemo dopustiti da nas gospodin Ego koristi ili ćemo, ipak, mi njega koristiti.

Magična žena

Ako je žena nježna to ne znači da se muškarac nje treba plašiti. To samo znači da i on svoju nježnost treba pokazati i dati svojim emocijama mogućnost da dođu na pravo mjesto.

Ako je žena pametna to ne znači da muškarac treba bježati od nje. To samo znači kada se zajedno udruže da mogu kule graditi.

Ako žena zrači svojom dobrotom to ne znači da je naivna i da muškarac sa njom može upravljati. To samo znači da i ona od muškarca očekuje dobrotu.

A svaka žena ima neku dozu ljepote i magije u sebi koja je karakteriše baš takvu kakva jeste.

E baš od takve nježne, pametne, lijepe i dobrotom obdarene žene muškarac ne treba bježati, nego je treba najjače zagrliti i zgrabiti rukom ljubavi.

Prosjak

Svako jutro prolazila je pješke istom ulicom koja ju je vodila do posla. Uvijek sređena i dotjerana. S obzirom na to da je uvijek žurila, jer bi inače zakasnila, oko sebe mnoge ljude i stvari nije primjećivala. Nije imala vremena da ih vidi. Svako jutro na pola puta, oko 07:30 sati, on joj je poklonio osmijeh nadajući se da će ga jednog jutra primijetiti. Dešavalo bi se, da joj slučajno pogled odluta prema njemu, ali žurba je uzrok da nije imala vremena uočiti njegov topli osmijeh. On je svaki dan sjedio pored ulice i prosio. Nadao se da će svoju dušu nahraniti njenim osmijehom, a svoju glad, skupljenim novcem od prolaznika. Glad je na kraju dana lahko nahranio. Uvijek bi dovoljno para skupio da bude sit. A ako bi skupio više od onoga što je smatrao dovoljnim, podijelio bi jelo ili novac s drugim prosjacima.  

Bila je zima, kada bi ona ponovo, po običaju, u isto vrijeme prošla pored njega. Za razliku od svih prethodnih dana, taj dan ga je primijetila. Nalazila se tačno deset koraka prije prosjaka, kada je jedna muška osoba potrčala prema njoj, napala je i tašnu joj s ramena trgnula. Od silnog udarca, pala je. Prosjak je odmah potrčao prema napadaču. Pokušavao je tašnu da uzme iz njegovih ruku. Nije mu glatko išlo. Onda se odlučio za jaki udarac, nadajući se da će napadač pasti, i on tašnu uzeti. Međutim, napadač je iz džepa izvukao čakiju i zabio je u stomak prosjaka. Ona je to vidjela. Skupila je svu snagu kako bi se digla s uličnih pločica i potrčala prema prvom prolazniku da zamoli za pomoć. Prolaznik je pozvao hitnu pomoć. Sve dok nije medicinsko pojačanje došlo, ona je ostala kod prosjaka. Spustila se opet na ulične pločice i uhvatila ga za ruku. Polahko je gubio svijesti. Prije nego što bi mu se oči zatvorile, gledao je u njene oči i osmijehnuo se. To je bio prvi osmijeh kojeg je vidjela i kojeg je odmah uzvratila prije nego što bi on izgubio svijest.

Hitna pomoć brzo je stigla. Stavili su ga na ležaj kako bi ga uvukli u kola i odvukli u bolnicu. Kako se sve brzo na ulici odigralo, ona je pokušala doći do informacije da li je prosjak u stabilnom stanju. Ali, uz sav trud i napor, nije uspjela. Sutra je opet u isto vrijeme i istom ulicom prolazila. Pogledala je na mjesto gdje bi se on inače nalazio. Mjesto je bilo prazno i hladno. Tako su dani i sedmice prolazile. Uvijek bi sada pogledala u pravcu gdje prije nije gledala, ali ničega nije bilo. Nadala se potajno da će dušu svoju nahraniti, ukoliko bi ga vidjela.

Mnoge stvari i ljudi su odmah pored nas, a mi niti ih vidimo, niti ih čujemo. Slijepi smo i nijemi. Možda ih tek počnemo primjećivati kada nestanu. Kada im se izgubi svaki trag. Zauvijek. Tek tada postanemo svjesni da su egzistirali. Ali smo zakasnili. Nema ih više. Neće se vratiti. A ponekad nas život obraduje i da nam drugu šansu. Šansu da ih uočimo. Iako mnogi od nas imaju savršen vid i sluh, neke stvari tek možemo tek primjetiti kada otvorimo dušu i srce. Tek kada se to desi progledamo.

Ona je dušu i oči otvorila. Poslije osme sedmice kada je tragala za njegovim osmijehom, sudbina joj je dala drugu šansu. On se nalazio na istom mjestu. Pogledali su se. Velika radost je bila u zraku. On se njoj osmijehnuo. Ona mi je uzvratila osmijeh, prišla mu i zagrlila ga, i umjesto da na posao ode, pravila mu društvo.

Kad bih bila predsjednica države…

Danas ću biti malo preambiciozna i zamislit ću sebe kako obnašam funkciju predsjednice države. Kada bih bila na toj poziciji, formirala bih jednu ustanovu i dala bih joj ime EMOCIONALNI SUD.

Emocionalni sud bi bio zadužen da utvrdi koliko je neko nekome duševnog bola nanio i pod kojim uslovima je to radio. Uzimali bi se razni parametri da bi se odgovarajuća “kazna” mogla utvrditi.

Nekad duševna bol zna biti jača od fizičke boli. Ako je država lijepo uređena, za svaku fizičku bol koju neko nekome nanese postoje odgovarajuće kazne. A šta je sa duševnim stanjem? Nekad godinama patimo zbog nekih izgovorenih ili neizgovorenih riječi, zbog nečijeg ponašanja, zbog nekih iluzija koji nam drugi serviraju….dug je spisak.

Kada bih ja bila predsjednica države, naredila bih da svaka osoba nosi narukvicu koja bi “registrovala” naše unutrašnje stanje i kako se ponašamo prema drugim ljudima. Ako bi nešto uradili što bi drugoj osobi izazvalo duševnu bol, ta narukvica bi počela da pišti i ta osoba koja je nosi, morala bi se odmah javiti emocionalnom sudu.

Emocionalni sud bi utvrdio koliko je duševne boli naneseno drugoj osobi i u skladu sa utvrđenim rezultatom osoba bi odgovarala za učinjeno. Kazne ne bi bile ni novčane ni zatvorske, nego bi osoba morala shvatiti šta je učinila. Morala bi naučiti iz svojih grešaka.

Npr. Ako je neka osoba nekoga namjerno lagala dugi niz godina, morala bi naučiti nešto iz toga. Kazna za takvu vrstu duševne boli bila bi skupljanje smeća po ulici i parkovima godinu dana. A pored skupljanja smeća, svaka osoba koja završi u emocionalnom sudu dužna je da sluša predavanja iz oblasti koju je prekršila, sve dok ne shvati šta je drugoj osobi učinila.

Mislim da ideja o emocionalnom sudu bi mnoge stvari riješila. Nakon nekoliko godina uz emocionalni sud, ljudi bi se sigurno više poštovali i voljeli. Bila bi neka harmonija. Znam da je taj SUD apsurdna ideja, jer nisam ni predsjednica države, niti je neko izumio takav vid narukvice. Ali eto…bilo je lijepo maštati kako se ljudi o ljudima počnu brinuti, jer svi smo mi na neki način povezani.

Različiti svemiri

Nedavno sam ušla u jednu knjižaru traživši određenu knjigu. Brzo sam je ugledala i uzela s police. Kada sam došla do kase, prodavačica je bila jako neljubazna, neraspoložena i rezervisana prema meni. Pomislila sam ako tako nastavi, rijetko ko da će opet doći da kupi knjigu.

Sutradan sam stala ispred te iste knjižare da bacim oko na knjige sa izloga. Ispred vrata je stajala neljubazna prodavačica s cigarom u ruci. Pričala je sa nekim na mobitel. Oči su joj bile pune suza. Dok sam stajala ispred izloga, čula sam samo kako prodavačica nekome govori da joj sin boluje od teške bolesti i da mu u bolnici ne mogu pomoći.

Kako čuh tu tužnu rečenicu, ostadoh bez teksta i bez daha. Kroz glavu su mi prolazile razne misli. Koliko li tuge ta žena u sebi nosi? Koliko neprespavanih i preplakanih noći ima iza sebe? Ta hrabra žena je imala nadu….nadu da će joj dijete ozdraviti. A sada…Mislim da ni blizu ne mogu zamisliti šta preživljava. Uhvatila me grižnja savjest što sam je dan prije u mislima kritikovala.

Nikad ne znate kroz šta neko prolazi. Dok je neko možda izgradio svoj svemir pun cvijeća i sunca, u nečijem svijetu vlada mrak i zemlja se jako trese. Zemljotres, koji je toliko jak da sve sagrađeno u njegovom svijetu se sruši. Na kraju ostaju samo ruševine. Pitanje je samo hoće li čovjek imati dovoljno snage da opet neku svijetlu tačku poslije tog zemljotresa nađe? Ne osuđujte nikoga tek tako, jer niste sposobni da zaronite u dušu te osobe.

Svjetlucave duše

Čovjek se kroz život susretne sa različitim osobama. Neke mu tek tako uđu u život, dok neke nakon nekog vremena izađu. Svaka osoba sa kojom smo se susreli, nije se desila slučajno. Često se zna desiti da druge osobe budu pokretač nekim našim akcijama koje ne bismo drugačije poduzeli.

Postoje osobe koje su ušle u naš život samo da nam samelju dušu na najmanje dijelove, te poslije toga uzmu benzin kako bi iskomadanu dušu polili, i kao šlag na tortu bace još zapaljenu šibicu po toj tekućini. Sada naša duša gori. Jako! Možda na prvu izgleda da nam takve osobe nisu trebale u životu i da bi bilo bolje da ih nismo sreli. Ali nije tako! Vaša duša zahvaljujući jakom plamenu svijetli i sposobna je sada u najvećem mraku da pronađe put. Kako bi u potpunoj tami mogla pronaći put?

Na neki način svi ljudi koji su ušli u čovjekov život su zaduženi da mu osvijetle put. Neki će to uraditi kao što sam navela na agresivan način, dok će neki polahko zapaliti svijeću koja će osvijetliti čovjeku put.

Činjenica je da se čovjek mijenja. Nijeda osoba nije više ista kao što je bila prije godinu dana. Naše promjene će neke ljude izbaciti iz našeg života, dok će neke privući.

Također, postoje ljudi koji se znaju cijeli život ali tek se ugledaju u nekom određenom segmentu života. Privukli su se u pravo vrijeme iz nekog razloga.

Neke osobe će, a da i ne znaju, u čovjeku pokrenuti neke misli sa kojima se čovjek sam nikad ne bi suočio. Kako god da se okrene, ništa nije slučajno, pa tako ni osobe koje se zadese na našoj životnoj putanji. Najvažnije u svemu tome je znati iskoristiti svjetlo koje nam je dato zahvaljujući tih osoba.

Zapisano je negdje

Zapisano je negdje u jednom dijelu Kosmosa, da je 1717. godine, u jednom gradu u Francuskoj živjela djevojka koja se zvala Viktorija. Viktorija je inače bila puna života i bila je uvijek nasmijana. Barem su je drugi ljudi iz tog grada tako doživljavali.

Jednog dana, te 1717. godine, vitka djevojka sa plavom dugom kovrdžavom kosom i velikim plavim očima razboljela se. Preko noći je dobila visoku temperaturu. Stavljali su joj hladne obloge preko čela, ali joj nije pomoglo. Temperatura je sve više rasla, a ona je bila na samoj granici da izgubi svijest. Međutim, njeno tijelo odlučilo je da se bori. Brzo se po gradu pročulo da je djevojka na ivici života. Neko od stanovnika je otrčao da pozove doktora koji se na samom kraju grada nalazio. Doktor je došao što prije i pokušao je da pomogne djevojci. Dok je bespomoćno ležala u krevetu, uzeo je njenu lijevu ruku i povukao rukav spavačice prema gore. Uzeo je iz svog kofera žilet i polahko joj na sredini ruke malo razrezao venu. Krv je počela da kapa. Kap po kap, dok nije dovoljno iskapala. Doktor je porodici rekao da će za nekoliki dana ozdraviti.

Svi su čekali da prođe nekoliko dana da Viktorija ozdravi, ali Viktorijino tijelo i dalje je bilo vruće. Nekoliko sekundi prije nego što je odlučila da zatvori oči, pokucao je neko na vrata. Majka od bolesne djevojke je otvorila. Bila je to travarka iz grada koja je također čula da se mlada djevojka bori sa temperaturom. Donijela je napitak u maloj bočici i rekla da će od tog napitka djevojka ozdraviti. Na bočici je pisalo: Venenum.

Travarka je prišla djevojci i dala joj taj napitak. Djevojka je čvrsto vjerovala da će joj to pomoći. Odmah poslije toga travarka je otišla. Sutradan, djevojci je spala temperatura i polahko joj se vraćala snaga. Nakon nekoliko dana Viktorija je u potpunosti ozdravila, te je odlučila da posjeti travarku i da joj se zahvali. Kada je došla do njene kuće, pokucala je na vrata, ali niko nije otvorio. Pokušala je dozvati, ali niko se nije odazvao. Žena koja je živjela do travarkine kuće, rekla je da je ona jučer napustila ovaj grad. Tužna djevojka, vratila se kući. Jedino što joj je ostalo od travake je bočica sa napitkom koji ju je izliječio.

Poslije dvije godine, Viktorija je upoznala Hektora. Hektor je bio lijepi mladić smeđe kose. Počela se sa njim viđati. On joj je prećutio da je bio kraljev pomoćnik. Tek je počeo tu raditi, a i želio je da vjeruje da je on obični seljak iz grada. Mlada djevojka se u njega zaljubljuje. Kada je ljubavna magija njenim venama krenula, pročulo se cijelim gradom da Hektor radi u kraljevom dvorcu. Tako je i Viktorija to saznala, ali se nije naljutila što joj nije rekao. Narod ga je počeo simpatizovati.

Momak se na početku trudio oko djevojke, a njoj je to godilo. Učinio je sve da Viktorija bude sretna. Međutim, s vremenom se dečko počeo mijenjati. Počeo je da laže. Sa njegovih usana su samo laži izlazile i počeo je da bude hladan prema Viktoriji. Polahko je i prema narodu postojao hladan. Tu se njihova ljubavna priča završava.

Jednog toplog augustovskog dana, kada je Viktorija čula da se jedna djevojka iz grada razboljela. Imala je temperaturu koja nije mogla da spadne. Baš kao i ona prije dvije godine. Očajni roditelji su sve pokušavali, ali ništa nije pomagalo. Viktorija je u kući potražila praznu bočicu u kojoj se nalazio napitak koji je njoj tada pomogao i zaputila se prema kući gdje je živjela bolesna djevojka.

Kada je pokucala na vrata, majka od bolesne djevojčice je otvorila. Viktorija je rekla njenoj majci da se nalazila u istoj situaciji i da joj je travarka spasila život sa napitkom iz bočice. Rekla joj je da pokuša naći tu travarku ili neku drugu travarku koja može napraviti napitak koji se u bočici nalazio, te joj dala bočicu. Majka je uzela praznu bočicu i pročitala natpis: Venenum. Istog trenutka joj je bočica iskliznula iz ruku. Majka je napala djevojku i upitala je oštrim tonom:

  • Znaš li ti šta znči ovaj natpis?
  • Ne znam, rekla je tužno Viktorija.
  • Venenum znači otrov, rekla je majka i istjerala Viktoriju iz kuće.

Djevojka nije mogla da vjeruje šta je čula. Pomišljala je da žena nije dobro pročitala. Poslije toga se zaputila prema jedoj mladoj travarki koja je u gradu živjela. Brzim hodom, stigla je za dva sata. Pokucala joj je na vrata i ponijela praznu bočicu koja se zamalo nije slupala. Travarka je rekla da na bočici na latinskom piše otrov i da niko to ne bi smio popiti jer bi ga to ubilo.

Djevojka je plačući izašla iz travarkine kuće. Nije joj ništa bilo jasno. Ako je ona otrov popil, kako je živa? I kako se od otrova mogla izliječiti? Pomislila je da je možda neki drugi sadržaj bio u bočici, a natpis da je pogrešan. Koliko god razmišljala o tome, pravu istinu neće nikad saznati. Činjenica je da je njoj taj “otrov” pomogao.

Vraćajući se kući, Viktorija je srela Hektora. U jednu ruku joj je drago bilo, a u drugu ruku joj je krivo bilo što ju je lagao. Stajala je tu sa njim i pričala. Ispričala mu je da je saznala upravo da je prije nekoliko godina “otrov” popila. On joj je na to hladno i ironično rekao:

  • Pa šta ima veze?

Poslije tih hladnih riječi, ona je sama krenula dalje.

  1. godine počela je kuga. Mnogi ljudi su od nje umirali. Mlada travarka koja se nlazila u gradu pokušala je da napravi napitak koji bi ljude od kuge zaštitio. Uspjela je. Samo napitak nije jednostavno napraviti. Treba dosta vremena uložiti za jednu bočicu.

Viktorija je sanjala da bi se zbog ovog ljekovitog napitka nešto Viktoru moglo desiti. Pomislila je da možda negativno može djelovati na neke ljude. Onaj njihov zadnji susret je bio hladan i cijelo vrijeme je razmišljala o tome kako joj je ironično rekao: šta ima veze što je otrov popila.

Kuga se sve više širila, a travarka je danju i noću pravila ljekovite napitke. Kralj je donio odluku da prvo djeca i žene popiju ljekovitu substancu, pa tek onda muškarci. To se Hektoru nikako nije svidjelo. Želio je sebe da što prije zaštiti od kuge. Jednog dana tajno je zakazao sastanak sa ostalim pomoćnicima koji rade u kraljevskom dvoru. Jedan od njih je dobro poznavao travarku. Dok je Hektor zamolio tog pomoćnika da ode do travarke i da preko reda donese 15 bočica, služavka iz dvora, koja je slučajno prošla, čula je sve. Ona je neprimjetno izašla iz prostorije. Pomoćnik koji poznaje travarku, zaputio se prema njoj. Bez ikavih problema, preko reda, travarka mu je dala 15 bočica. U međuvremenu služavka iz dvora je otišla u grad i počela da priča da će kraljevi pomoćnici dobiti preko reda napitak. Pomoćnik je krišom u dvor unio ljekovite napitke. Ispred dvora su počeli okupljati ljudi. Hektor to još nije primijetio. On i još 14 pomoćnika su uzeli napitak. U tom trenutku jedan seljak je uzeo dvogled i pogledao je prema prozoru. Vidio je da su svi pomoćnici okupljeni i da su uzeli malu bočicu i ispili ono što je unutra bilo. Seljak je u tom trenutku glasno rekao:

  • Prevaranti! Lažovi!

Ostali su za njim ponavljali izgovorene riječi.

Kralj je čuo buku i ništa mu nije bilo jasno, te je izašao vani. Seljak sa dvogledom mu je sve objasnio. Zatim je kralj otišao do Hektora i ostalih pomoćnika. Pronašao ih je u jednoj prostoriji sa praznim bočicama. Kada je Hektor ugledao kralja, ostao je nijem. Nije znao šta da kaže. Kralj je ubrzo sve pomoćnike istjerao iz dvora. Hektor koji je bio na dobrom glasu, sada je na lošem glasu.

Brzo je i Viktorija čula šta se desilo u kraljevom dovorcu i sad joj je bio jasan san!

Zaključak priče:

1.Vjera je glavni lijek za sve! Viktorija je možda popila otrov, ali vjera da će ozdraviti bila je jača.

  1. Sve se na neki način vraća. I dobro i loše. U ovom slučaju se Hektorina hladna i ironična rečenica vratila. Kada mu je Viktorija rekla da je popila otrov, on je hladno rekao:
  • Pa šta ima veze. Nakon nekog vremena, izgubio je zbog ljekovite bočice obraz.

Sve je zapisano negdje…i dobro i loše.

Facebook: Klikni

Instagram: Klikni

Gatara

Nadine je ljepuškasta djevojka koja gazi dvadesete godine. Atraktivna brineta sa zelenim očima odlučila je otići gatari da joj pogleda u fildžan. Dosta toga ju je zanimalo, ali ju je najviše zanimalo za koga će se udati.

Iako lijepa Nadine trenutno nije imala momka, znala je da će doći dan kada će ona stati na ludi kamen. Njena intuicija joj je to govorila. Sva uzbuđena zaputila se prema gatari koja ju je lijepo ugostila. Čim je Nadine sjela, prosijeda žena napravila je jaku bosansku kahvu i nasula joj jedan fildžan. Kada se kahva malo ohladila, Nadine je uzela jedan srk. Jedva je čekala taj trenutak da okrene fildžan.

Nakon petog srka, fildžan je bio spreman. Nadine ga je okrenula na tacnu. Ona i gatara čekale su sada da se okapa. Pet minuta je prošlo, a činilo joj se kao vječnost. Žena je uzela fildžan u ruke, a Nadine je pažljivo slušala. Prvo joj je pričala za posao, a zatim joj je pričala sve vezano za ljubav i rekla joj da će se udati za muškarca čije ime počinje sa slovom S.

Poslije pogleda u budućnost, Nadine se zahvalila gatari, dala joj 30 KM i krenula prema kući sa osmijehom.

Poslije mjesec dana mlada djevojka je upoznala Mahira. Na prvi pogled djelovao joj je jako atraktivan i privlačan. Mahir je Nadine pozvao na kafu, ali djevojka je u samom startu odbila poziv sjetivši se da joj je gatara rekla da će se udati za muškarca čije ime počinje sa slovom S.

Brzo poslije toga javlja se brineti muškarac u kojeg je ludo zaljubljena. Zove se Davud. Dečko ju je na piće zvao. Dugo je razmišljala, ali je odbila i osobu u koju je zaljubljena i to samo što mu ime ne počinje sa slovom S.

Godina dana je prošla otkako je Nadine bila kod gatare. Često je razmišljala o Davudu, ali Davud je u međuvremenu pronašao svoju ljubav. Kada je Nadine pješke krenula na posao, tipkajući na mobitel sudarila se sa jednim dečkom. Djevojka se izvinila. Dečko se nasmijao. Pruživši joj ruku dečko je rekao:

  • Ja sam Safet.
  • Ja sam Nadine, rekla je iznenađeno djevojka
    sjetivši se riječi od gatare.

Nakon pola godine Nadine i Safet su se vjenčali. Kada je izgovorila ono DA kod matičara nije mogla da vjeruje da joj je gatara pogodila.

Facebook: Klikni

Instagram: Klikni

Create a free website or blog at WordPress.com.

Gore ↑

Create your website with WordPress.com
Započnite